Dr Srđan Cvetković, naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju i sekretar Državne komisije za tajne grobnice u ostavci izjavio je za Pirotske vesti da je za 13 godina istraživanja zločina koji su počinjeni od strane komunističkog režima nakon završetka Drugog svetskog rata došao do frapantnog podatka da je u Srbiji streljano između 60 i 70 hiljada civila. Streljanja je bilo i u Pirotu, o čemu svedoči i precizna evidencija u nesvakidašnoj Knjizi streljanih, koja je na opšte iznenađenje članova Komisije, pronađena u arhivama domaćih službi bezbednosti.
Kako za Pirotske vesti govori dr Srđan Cvetković, jedan od retkih ljudi koji je imao pristup arhivama tajne službe poput OZNE i drugih službi bezbednosti, tokom 13 godina rada na ovom izuzetno obimnom poslu, imenom i prezimenom je dokazano streljanje preko 52.000 civila.
-Ovaj broj naravno nije konačan, istraživanje se nastavlja, jedan deo građe tajne policije nedostaje ali u svakom slučaju smatram da na osnovu obimnog izvornog materijala da je posle septembra 1944. na teritoriji Srbje stradalo između 60 i 70. 000 ljudi. U celoj bivšoj Jugoslaviji taj broj se može proceniti na osnovu istraživanja u Hrvatskoj i Sloveniji negde na oko 150 000 žrtava. Broj je ogroman naročito ako se uzme u obzir da su te likvidacije obavljene u svega nekoliko meseci po oslobođenju- od septembra 1944. do marta 1945. Žrtva ,,crvenog terora” su nažalost u ogromnoj većini bili civili, naročito u slučaju naše zemlje. Među njima naravno je trebalo suditi nekima za ratne zločine i kolaboraciju ali kao što je i sam Đilas kasnije primetio u svojim memoarima pobijeno je mnogo nevinog sveta ili onih koji smrtnu kaznu nisu zasluživali pre svega iz ideološko političkih razloga-priča Cvetković i dodaje:
-Tajna policija kao kičma svih diktatura godinama je prikupljala informacije o građanima i držala pod kontrolom na stotine hiljada doušnika i hiljade agenata i saradnika. Na hiljade pa i stotine hiljada ljudi bilo je direktno oštećeno delovanjem represivnog aparata čija je kičma bila upravo tajna policija. Tek dolaskom do ovih objektivnih informacija o funkcionisanju represivnog aparata i razmerama zločina svrgnutog autoritarnog režima može se dalje ići sa merama lustracije, rehabilitacije itd. Ipak u Srbiji danas 13 godina posle 5. oktobra 2000. još uvek nije donesen Zakon o otvaranju dosijea a široj javnosti su tek selektivno dostupni arhivski dokumenti koji se tiču rada tajne policije. Doduše samo na kratko tokom prve postpetooktobarske vlade 2001. fingirana je i verovatno u propagandno-političke svrhe dozvoljena mogućnost pojedinim licima da vide i to ograničeno svoj dosije. I dok se Zakon o otvaranju dosijea do unedogled odlaže istorijska građa vezana za rad tajne policije se još uvek selektivno predaje arhivima i još selektivnije, mahom voljom arhivskih vlasti, ustupa na uvid građanstvu. Za sada dodir sa tom građom imaju samo članovi Državne komisije i od skora retki naučni radnici na projektima. Naime u više navrata od 2003. godine, po našim saznanjima u najmanje šest navrata, istorijska građa tajne policije predavana je pre svega Arhivu Srbije i nešto malo Istorijskom arhivu grada Beograda. Arhivske vlasti su međutim internim statutima ograničile dostupnost široj javnosti ovih dokumenta tajne policije. Ova građa je važna ne samo za razumevanje mehanizma terora i istorijska i druga istraživanja već i za ostvarivanje osnovnih prava oštećenih građana-navodi Cvetković.
Dr Cvetković uveliko radi na pripremi jedinstvene izložbe pod nazivom “U IME NARODA!-politička represija 1944-1953.”. To je prva multimedijalna izložba o dugogodišnjim tabu temama, o likvidaciji, suđenjima narodnim neprijateljima, Golom otoku i drugim logorima, prinudnom otkupu i kolektivizaciji ali i političkoj kulturi toga vremena. Izložba je planirana za početak 2014. godine u prostoru Istorijskog muzeja Srbije u samom centru Beograda u blizini najvažnijih političkih institucija.
Izložbu su podržali Ministarstvo kulture republike Srbije, Centar za promociju nauke, Istorijski muzej Srbije, Muzej istorije Jugoslavije, Kulturni centar Austrije, a u toku su pregovori o podršci i učešću muzejskih i naučnih institucija iz regiona i šire – Slovenije, Bugarske, Češke, Mađarske.
-Imamo podršku određenih krugova u dijaspori. Ambicija je da se na ovom mestu sučele različita iskustva istočnoevropskih društva u vremenu kada se sledio staljinistički koncept društva ali i da se uporede iskustva tzv. demokratske tranzicije koje su provođene sa različitim uspehom u ovim zemljama u poslednje dve decenije-zaključuje Cvetković.
kraj prvog dela.
U drugom delu razgovora možete saznati detalje o dešavanjima u pirotskom kraju i videti fotografiju Knjige streljanih u pirotskom kraju. U trećem nastavku upoznaćete se sa stravičnom sudbinom čoveka – Piroćanca koji je 40 dana bez hrane i vode bio zatočen od strane pripadnika UDBA-e u odžaku, nakon čega je ostao bez obe noge jer su ga tadašnji udbaši tukli motkama po stopalima pa su mu lekari kasnije morali amputirati obe noge ispod kolena kako bi mu spasli život.
razgovor vodio Aleksandar Ćirić
fotografije-Aleksandar Ćirić i privatna arhiva Srđana Cvetkovića
Za mentalno zdravlje nacije dobro je da postoje tako uporni istraživači koji popunjavaju “bele mrlje” naše prošlosti, jer potiskivanjem sećanja na takve traumatične događaje društvo još više tone. Razrešavanjem nedoumica i nepoznanica iz prošlosti zajednica će se rasteretiti i lakše rešavati savremene probleme.
Naravno, svako suočavanje sa istinom često boli pa tako može da bude i bolno suočavanje sa slikom koju smo imalio sebi, svojim precima, poznanicima i ljudima koje slučajno srećemo na ulici. Zločinci, doišnici, naredbodavci, neme žrtve i izvršitelji su još uvek među nama.
Šta smo mi Srbi u stanju da uradimo sami sebi to je čudo jedno. potresna priča. jedva čekam nastavak
Nisu Srbi spremni da sami sebi učine veće zlo nego što su spremni drugi narodi i nisu zločini prema pripadnicima sopstvenog naroda veći među Srbima nego kod drugih. Samo da podsetim na nekoliko sličnih ili čak drastičijih promera: Revolucija i Građanski rat u Rusiji (1917-21), Španski građanski rat (1936-39), Grčki građanski rat (1946-49), zločini Crvenih Kmera u Kambodži (1975-79), zločini kineskih komunista i vojnih hunti u Čileu i Argentini…
To u suštini i nije zločin nad sunarodnikom, već zločin nad klasnim neprijateljem i takmacem u nepoštednoj borbi za ograničene životne resurse, društvene i ekonomske povlastice, materijalno bogatstvo, golu moć i vlast.
Ne znam koliko su procjene ovog istraživača za tih 60-70 hiljada strijeljanih uobzirile Kosovo i Sandžak, ali naučno-istraživački radovi spominju čak i mogućnost do 30 hilajda ubijenih Albanaca i Bošnjaka u SR Srbiji.
Nisam upućen koliko su te istrage bile temeljite, ali pošto je poznato da je samo u mojem gradu JAVNO pobijeno oko 2000 ljudi, uglavnom civila i apolitičnih i viđenijih ljudi u gradu i kraju, onda je vrlo izvjesna čak i veća brojka od 30 hiljada…
Albanci i muslimani u Sandžaku, Metohiji i na Kosovu pretrpeli su istovetna stradanja kao i pravoslavci u tim krajevima. Samo što svaku zajednicu najviše bole njene rane i žrtve. Komunisti, jednostavno, nisu pravili razlike među njima jer su svi iskreni vernici i sveštena lica bili sumnjivi naročito ako su pomagali okupatore i zalagali se za ocepljenje državne teritorije. Bilo je dovoljno da ih nove vlasti procene kao neprijatelje.
U drugim krajevima Jugoslavije u kojima je bilo mešovitog stanovništva u etničkom i verskom pogledu kao naprimer u Dalmaciji, Slavoniji, Hercegovini, Bosni i Crnoj Gori slika je je bila skoro ista.
O Bošnjacima u vreme ovih zločina ne možemo govoriti jer nisu postojali ni u popisima niti kao posebna etnička skupina sa jasnim identitetom. Ako imenima s početka 21. veka označavamo skupinu ljudi od pre 70 i više godina onda pravimo činjeničnu grešku i ulazimo u metodološki ćorsokak. Bošnjaci su nacija koja još uvek formira svoj identitet i njeno postojanje je nemoguće opovrgnuti, niti je to nečija namera. Međutim, tražiti ih u prošlosti među slovenskim stanovništvom Hercegovine, Bosne, Sandžaka, Makedonije, Crne Gore uzaludna je rabota jer ti ljudi nisu razmišljali niti se izjašnjavali kao što razmišlja
i izjašnjava se veći deo musmimana slovenskog porekal danas,
На нашу велику жалост, Српски народ и данас испашта због грамзивости,плиткоумности и сваког другог подлаштва комунистичких апаратчика и њихових ”рестлова”.