Neverovatna staroplaninska avantura(foto)
Avanturisti iz Pirota Snežana i Nenad Lazić, za deset dana uspeli su da biciklama pređu najskrivenije i najlepše predele Stare planine. Lazići su za deset dana upoznali neverovatne predele, ali i surovost Stare planine pa ih je uspavljivalo i zavijanje vukova. Uprkos činjenici da je reč o veoma napornoj turi, Lazići kažu da je reč o neverovatnom doživljaju jer se jedino tako može upoznati Stara planina u svom pravom svetlu, neverovatno lepa i krajnje surova.

Kako kaže Snežana Lazić za Pirotske vesti, ona je sa suprugom Nenadom na Staroj planini kampovala ukupno deset dana.
-Nakon Dojkinaca ušli smo u samo srce Stare planine, Arbinje, gde smo noćili. Već tada sam po prvi put u životu čula zavijanje vukova tokom noći. Iako sam čula od meštana sela da vukovi nikada ne napadaju ljude, bilo je veoma jezivo čuti zavijanje vukova u šumi, gde nema žive duše kilometrima uokolo. Te noći je pala i kiša pa je jutro u Arbinju imalo posebnu draž. Svežina, kapi na lišću, probijanje sunčevih zraka kroz šumu, zaista je bilo neverovatno-opisuje Snežana boravak na Staroj planini.

-Nakon Arbinja, preko Belčinog dola, krenuli smo sa guranjem bicikala sa teškom opremom na leđima preko ogromnog kamenja. Tu su nas sačekale prve prepreke, a morali smo u jednom navratu i da krčimo grane stabla koje je palo i preprečilo put kako bi se probili ka Krvavim barama i Belegama, gde smo stigli mokri do gole kože. Tamo su nas sačekali oblaci i magla koja se digla sa Međa planine i Tri čuke.
Nastavili smo gurajući bicikle ka Bratkovoj strani, nakon čega smo krenuli konačno na spust ka Mramoru i Vrtibogu, gde nas je konačno ogrejalo sunce. Spremili smo šator i večeru i tu smo doživeli neverovatan prizor, zalazak sunca koji se rečima ne može opisati, a pritom su ionako neverovatnu scenu ulepšali svojim pojavljivanjem konji sa ždrebetom. Njihovo galopiranje se čulo do duboko u noć, da bi na kraju i krdo konja zanoćilo na svega desetak metara od našeg šatora-priča svoj neverovatan doživljaj Snežana.

Nakon neverovatnog zalaska sunca na Vrtibogu, Lazići su nastavili svoje putešestvije ka Gostuši.
-Cilj nam je bio da se nakon Vrtiboga, preko gostuških pojata, Modreža i Sirmanice spustimo u selo. U Modrežu smo hteli da nađemo i izvorište Gostuške reke nakon veoma teškog i strmog spusta, delom kroz šumu, delom kroz koprive visine oko dva metra. Nažalost, iako smo bili jako blizu izvorišta, jednostavno nismo uspeli da se probijemo biciklama dalje zbog ogromne trave i neverovatne vegetacije, koja nam je u potpunosti zaprečila put. Već u Sirmanici smo osetili prve tragove civlizacije i ljudskog prisustva. Livade su bile okošene i put je mnogo bolji. Tu smo podigli i šator kraj Gostuške reke, koja je bila ledeno hladna i u kojoj je bilo i rakova-priča Snežana.
U Gostuši Lazići su sreli Božanu, ženu koja se sa suprugom bavi seoskim turizmom. Oni su ih čuvši za avanturu, pozvali u svoj dom.

-Svoju avanturu nastavili smo u toplodolskom kraju. Biciklama odlazimo do Sredoreka gde smo postavili kamp. Prvoga dana otišli smo u istraživanje Jarišorskog dola. Za razliku od drugih dolova, ovde je vode bilo. Dol je prelep, ogromna stabla bukve rasuta na sve strane, kamenje obraslo mahovinom.Ubrzo nailazimo na prvi vodopad , obilazimo ga i krećemo dalje uz reku. Pojavljuje se i drugi, treći, koji je fantastičan. Radoznalost je sve veća i nastavljamo dalje oduševljeni već ovim sto smo videli do sada.
Posle nekog vremena hoda kroz reku nailazimo na još jedan potpuno vertikalan vodopad obrastao mahovinom a ispred je palo drvo. Prava pravcata ,,divljina,,.Ovde nažalost nismo mogli dalje. Jako je strmo, pokušali smo da se penjemo na gore ali ipak odustajemo i ostavljamo za drugi put. Možda se moze obići vodopad ali u malo širem luku a mi smo već bili izmoreni. Pošto je iznad Grujinog vrha, meštani vodopad zovu Grujin vodopad-kaže Lazićeva.
Drugog dana boravka u toplodolskom delu Stare planine, Lazići su nameravali da kroz vodopade Vurnje izađu na Vražiju glavu. Na tom putu Lazići su naišli i na tragove boravka graničara nekada veoma moćne armije SFRJ. To je dokaz da u to vreme granicu neopaženo niko nije mogao da prođe, jer se svaki pedalj danonoćno čuvao.
-Uz različita objašnjenja meštana po jako strmom terenu, kroz dol nailazimo na stazu kojom se nekada kretala vojska i pratimo je do vrha. Zanimljivo je bilo usput čitati na stablima urezana imena, godine, gradove naših vojnika iz bivše Juge. Posle hoda vijugavom stazom kroz bukovu šumu izlazimo na livadu i pogled se otvara pred nama ali Vražije glave još nema na vidiku. Nastavljamo kroz veliku travu da se penjemo ka vrhu. Iako smo mislili da će nam sunce smetati nije bilo tako. Što se više penjemo manje je ogromnih dosadnih muva i vetar je prilično jak tako da osvežava. Prolazimo i kroz brezovu šumu i opet travu i konačno vidimo Vražiju glavu i patrolnu stazu. Predivan prizor,raznobojno cveće pa i kleka sve je bilo lepo. Izlazimo na patrolnu stazu i uživamo u pogledu na ceo venac Stare planine. Krećemo stazom u pravcu Midžora delom kroz kleku, maline, veliko ljubićasto cvece koje je fantastično. Izlazimo gore na sam granični kamen i gledamo Bugarsku. Nazalost nismo mogli do Midžora jer su nam bicikle dole na pojati i bilo bi naporno preći sve to jer smo i do sada napravili ogroman krug. Spuštamo se u pravcu Sredoreka po baš velikoj ali osušenoj klizavoj travi pa je na momente bilo i padanja.
Do kraja svoje avanture, Lazići su biciklama obišli i Krmoljski vodopad, Čungulj, koji je bio skoro bez vode.
-Sve u svemu sjajnih deset dana na Staroj, kada si u gradu svakog dana ti nešto treba a kada si u prirodi vidiš da ti je za sreću potrebno tako malo i da je tu oko nas-kaže Snežana za Pirotske vesti.
Svaka cast mladim supruznicima! Tura nije mala i lepo je osmisljena, nadam se da ce jednog dana i svoj porod da provedu ovim istim ali i drugim stazama Stare planine. Kad bi svi, samo svoju decu odveli par puta na ovakva putesestvija stvorili bi vojsku ljudi koja bi ovo branila a vec je bilo situacija da se brani i tek ce ih biti. Nazalost, mali je broj ljudi koji gore odlaze iz ovakvih pobuda a citave generacije su prosle najbolje periode svojih zivota ne interesujuci se za bilo sta vezano za prirodu. Bolje je glancati Crveni trg i stolice po kaficima a kad dodje 50-ta … kukaj na holesterole, kilazu i ostalo sto ide sa urbanim zivotom. “imam usta” da ovako nesto kazem jer sam svoju decu makar jednom godisnje vodio na nesto slicno, pesice i po svakojakom vremenu. Ovo nije samo puko deklarisanje i prikljucivanje tekstu, priroda i donekle (jos uvek) porodica su nam ostali kao zadnja uporista da iznegujemo ljude kojih nas nece biti sramota a ne generacije kladionicara i starleta (sto i nije najgori scvenario odrastanja i sazrevanja). Lazici, svaka cast jos jednom i hvala na lepim slikama i prici!
Прилог који сам прочитао из “Пиротских вести” побудио је код мене доста пажње. . Одајем признање брачном пару Лазића који су се осмелили да бораве у дивљини Старе планине десет дана. За тако нешто потребно је много стрпљења, упорности, храбрости и изузетан физички напор.Овакве пределе у Србији има само Стара планина.Нажалост мало је људи упознало до краја та беспућа, управо због тешких терена, пуно опасности које они крију и непредвидиве ситуације којима могу бити изложени нарочито они који немају довољно искуства и нису довољно припремљени на авантуре.
.Много сам времена провео крстарећи овом планином, дочекивао вечери у дивљини и чаробна сванућа, трудио се да упознам многе њене ћуди, бележио непоновљиве призоре..Зато се заиста дивим Лазићима.Иако их нисам лично упознао из многих прилога види се да су прави заљубљеници у природу.Још срећнија околност је што су брачни пар.Мало је оваквих примера.Ја бар за други нисам чуо.Када се коцкице склопе у мозаик онда настаје нешто што је равно дивљењу:А то је да они своја искуства преносе хиљадама заљубљеника у природу али заљубљеника који нису ни пет посто доживели и видели од Старе планине.Нека десеторо других људи пође њиховим стопама и Лазићи су начинили велики успех. Можда је и права поента управо у томе.Ово ме подсећа управо на 90-те године прошлог века, када сам и сам са својом екипом снимајући филм “Висок” открио Чунгуљски водопад , а 2002. и Пиљски. До тада шира јавност о тим правим бисерима није знала. Данас на стотине планинара тамо одлази и ти водопади су постали једна од најзанимљивијих дестинација за љубитеље природе који долазе из целе земље, па чак и из иностранства да виде праве природне драгуље.
Само напред Лазићи, моји уважени земљаци, показујте лепоту нашег завичаја али и трудите се да га сви заједно очувамо за будуће генерације.Велики поздрав.
Знајући о каквим се теренима ради одајем признање људима који су се осмелили да бораве десет дана.За тако нешто потребно је много стрпљења, упорности, храбрости и изузетан физички напор.Овакве пределе у Србији има само Стара планина.Нажалост мало је људи упознало те терене управо због изузетно тешких терена који крију пуно опасности и непредвидиве ситуације.Много сам времена провео крстарећи овом планином,дочекивао пуно пута сам вечери у дивљини и чаробна сванућа, трудио се да упознам многе њене ћуди, бележио непоновљиве призоре..Зато се заиста дивим овим људима.Иако их нисам лично упознао из многих прилога види се да су прави заљубљеници у природу.Још срећнија околност је што су брачни пар.Мало је оваквих примера.Ја бар за други нисам чуо.Када се коцкице склопе у мозаик онда настаје нешто што је равно дивљењу:А то је да они своја искуства преносе хиљадама заљубљеника у природу али заљубљеника који нису ни пет посто доживели и видели од Старе планине.Нека десеторо других људи пође њиховим стопама Лазићи су начинили велики успех. Можда је и права поента управо у томе.Ово ме подсећа управо на 90-те године прошлог века када сам са својом екипом снимајући филм Висок открио Чунгуљски водопад , а 2002. и Пиљски.До тада шура јавност о тим правим бисерима није знала.Данас на стотине планинара тамо одлази и они су постали једна од најзанимљивијих дестинација за љубитеље природе који долазе из целе земље, па чак и из иностранства да виде праве природне драгуље.Само напред Лазићи, моји уважени земљаци показујте лепоту нашег завичаја али и трудите се да га сви заједно очувамо за будуће генерације.Велики поздрав.