Reportaža

Neverovatna ratna priča jednog Piroćanca

Marjan Jovanović(44), iz Pirota za samo četiri meseca tokom sukoba u Sloveniji 1991. godine, pre tačno 25 godina,  preživeo je napade snajperista, zolja, a na kraju čak i torpedovanje od strane Hrvata. Svoju neverovatnu gotovo filmsku životnu priču Jovanović je ispričao Pirotskim vestima.

marjan_jovanovic_2

Jovanović i danas u svom telu kao svojevrsnu uspomenu ima veliki broj gelera, koje lekari ne smeju da vade jer bi to predstavljalo veliku opasnost po njegovo zdravlje.

Po njegovim rečima, sve je počelo pre tačno 25 godina  kada se nalazio na odsluženju vojnog roka, uoči samog izbijanja sukoba u Sloveniji.

-Dobili smo naredjenje za pokret, upalili tenkove i krenuli ka Ljubljani. Imali smo neki loš predosećaj. Dobili smo i naređenja da ni u kom slučaju prvi ne otvaramo vatru na slovenačke vojnike, ali ni na njihovu teritorijalnu odbranu. Na putu ka Ljubljani naišlo smo na prve barikade i provokacije, na koje nismo reagovali. Kada smo stigli do aerodroma Brnjik, dobijena je naredba da sa njega ne sme ni jedan avion da uzleti niti sleti. Tu smo zarobili dva autobusa teritorijalaca koji su nas molili da ih pustimo i pričali kako su prisilno mobilisani. Kada smo ih pustili oni su otvorili paljbu i tada je ranjen jedan moj drug iz Doboja. Donešen je do mog tenka, ukazana mu je prva pomoć i dobili smo naredbu da ga odmah prevezemo do helikoptera da bi ga prebacili u vojnu bolnicu na lečenje. Kapetan mi je naredio da sa tenka koji sam vozio skinem protivavionski mitraljez i postavimo belu zastavu jer vozimo ranjenika. Već na izlazku sa položaja krenuli smo prema aerodromu i naišli na dva autobusa. Tu su na nas ispalili dve zolje, koje su nas promašile, ali nas je treći projektil pogodio. Tada sam ja ranjen, ali i moji saborci Dubravko iz Vukovara kome je otkinuta noga, kao i Marijan iz Surdulice kome je bila povredjena peta. Meni su prsti na nozi bili otkinuti. Posle par minuta krenula je automatska paljba po tenku. Iako sam bio ranjen, ni sam ne znam kako sam uspeo da upalim tenk i vratim ga u bazu uprkos teškim povredama. Verovatno je adrenalin učinio svoje tako da ja u tom trenutku nisam bio ni svestan težine rana koje sam zadobio. Kada sam došao tamo, moj drug iz Vučitrna skinuo mi je čizmu koja je bila puna krvi. Tu su nam ukazali prvu pomoć da bi posle stigao helikopter koji nas je prebacio do kasarne Šentvid. Za vreme leta helikopter, tačnije njegov rezervoar je gadjan i pogodjen sa tri snajperska hica iako je bio jasno obeležen crvenim krstom, ali na svu sreću nije oboren-ispoveda se Jovanović.

marjan_jovanovic_1

Ranjenici, medju kojima i Jovanović zatim su transportovani do ljubljanske bolnice Moste, gde su operisani.

-Tu smo se oporavili. U Vojnoj bolnici sam ostao više od 30 dana, a posle toga prebačen u stacionar kasarne Vrhnika. Do kraja oktobra ostao sam na obezbedjenju kasarne da bi onda bili transportovani autobusima sa ličnim naoružanjem do Kopra. Od Kopra smo brodom “Galeb” išli do Bara. Na ulasku u crnogorske teritorijalne vode smo čuli da su Hrvati pokušali torpedom da potope “Galeb”, ali na svu sreću u tome nisu uspeli. Uspeli smo da stignemo u Bar gde smo prelepo dočekani i tu smo već odahnuli i znali da smo na sigurnom-završava svoju priču Jovanović koji je tada imao samo devetnaest godina.

Jovanović sa suprugom i dvoje male dece živi u Pirotu.

Tekst/Foto: Aleksandar Ćirić

Slične vesti

Leave a Reply

Back to top button

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker