Fudbalski Čak Noris iz Pirota
Put fudbalskog trenera Zorana Đorđevića (62) iz Pirota umnogome se razlikovao od puteva kojim su išli ostali. O tome do koje mere je različit, govori i da je britanska stanica Bi-Bi-Si snimila dokumentarac o njemu na osnovu svakodnevnog 24-časovnog praćenja u periodu od 16 meseci! Njegov jedinstveni entuzijazam, volja i upornost prvo je sa čime se srećete kada ga upoznate.
Indijcima sam poručio – ako ne osvojim titulu, vraćam se kući u kovčegu!
Zoran je možda i rekorder – radio je u 14 zemalja (Srbija, Emirati, Iran, Saudijska Arabija, Katar…) i trenirao pet reprezentacija (Jemen, Sudan, Južni Sudan, Bangladeš, Filipini), ali, kako kaže, nigde mu nije bilo kao u Sudanu, što severnom, što južnom. Iskustvo za nezaborav.
https://www.youtube.com/watch?v=EJTvgVW2tb8
Na mopedu kroz minsko polje
– Kako bih pogledao uživo sve fudbalere kojima Južni Sudan raspolaže, morao sam da idem u zabačene delove države u kojima minska polja nisu očišćena. Dođem tako do područja u kojem se više ne garantuje bezbednost i odlučim da pređem tu granicu, ali na mopedu, jer je tako manja šansa da nagazite na minu. I tako, vratio sam se živ, a ljudi iz saveza nisu mogli da veruju šta sam uradio – priča Zoran.
– Šta sve nisam tamo prošao… Zamislite zemlju u kojoj nije bezbedno ići u pojedine delove jer je sve minirano, gde postoje mesta iz kojih se mnogi belci nisu vratili živi. Tamo postoje i plemena koja nikada nisu obukla nikakvu odeću, kobre šetaju ulicama na „dobar dan“, a krokodili vire iz reke Nil na dva metra od vas dok ispijate kafu u luksuznom hotelu – u jednom dahu je govorio Zoran.
– Bolest se razvijala iz dana u dan, kod mene je došla do petog, najtežeg stadijuma. Sedeo sam na klupi, trenirali smo, kada sam shvatio da ne mogu da ustanem, bio sam oduzet. Brzo su me prebacili u bolnicu, a od te večeri do sutradan u podne imam prekid filma.
Južni Sudan je jedna od najmlađih nezavisnih država, samostalnost je stekao 2011. godine
I Indija je bila posebna priča – sa Čerčil bradersima je osvojio titulu i postao prvi stranac u istoriji tog kluba kome je to pošlo za rukom.
– Igrali smo odlučujuću utakmicu za titulu u Mumbaiju. Gazda nije hteo da nas smesti u jedan od najluskuznijih hotela na svetu „Tadž“, pa sam na svoju inicijativu odlučio da igračima platim smeštaj i hranu. Trebalo je prvobitno da idemo u hotel u kojem pacovi šetaju kuhinjom. To je za njih prihvatljivo, oni tamo jedu kučiće. Nisam hteo da čujem za to! Iz takvih uslova došli smo i do pobede, a kasnije i do pehara. Nisam žalio novac, niti ću ikada – seća se on.
Prvi susret sa indijskim novinarima ostao mu je u sećanju.
Premijera filma 8. maja u Centru „Sava“
Film „Trener Zoran i njegovi afrički tigrovi“ priča je o rođenju jedne nacije nakon višedecenijskog krvavog građanskog rata u Južnom Sudanu u koju je Đorđević uneo optimizam i nadu da fudbal može doneti mir razorenoj zemlji. Premijera filma zakazana je za 8. maj Centru „Sava“, na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma „Beldocs“.
– Zapravo, sve igrače koje sam trenirao zovem tigrovima. Gde god su radili, sve su zvali „Zoranovi tigrovi“. Engleski i američki mediji su možda mislili da nadimak nema slučajno veze sa ratnim zbivanjima u SFRJ, ali sam im objasnio da je u pitanju fabrika „Tigar“ iz Pirota – rekao je Đorđević.
Ni sudanski generali nisu mogli protiv Zoranovog spiska!
Kada je 2000. godine postao selektor Sudana, u prvom susretu sa generalima te države, koji su zapravo predstavljali izvršnu vlast, sve i svja, bio je na velikom iskušenju.
– Dođu po mene u šest ujutru u hotel i odvedu me u generalštab! Uđem u kancelariju, sede trojica, gledaju me popreko. Daju mi spisak i kažu – ovi fudbaleri moraju da igraju. Ja im kažem – gospodo, igraće igrači koje sam ja odredio. Smetalo im je što sam pozvao dvojicu hrišćana iz Južnog Sudana. Kažem im: „Imate nekoliko opcija. Možete da me ubijete, možete da raskinete ugovor ili da me pustite da radim svoj posao“. Na kraju su popustili, a ja sam prvi put odveo Sudan u grupnu fazu kvalifikacija za Mondijal, pošto smo izbacili Mozambik.
Ko se boji kobre još?
Kada se nasred ulice prvi put susreo oči u oči sa jednom od najopasnijih zmija na svetu, Zoran je bio, blago rečeno, šokiran.
– Nisam znao šta da radim, ali su mi lokalci rekli da je to normalna pojava. Ne dirajte kobre, pa one neće dirati vas. Napadaju samo kada se osete ugroženim. Tamo u detinjstvu prvo nauče kako da se ophode sa zmijama i krokodilima! Jednom je hotelskog radnika, koji je čistio slivnike i zaspao na ulici, ujela kobra jer je legao na nju. Četiri meseca je bio u komi, jedva je ostao živ -kaže Zoran.
Izvor:Alo
Autor:P.Vuković
Bravo za legendu iz Velikotg Jovanovca,usao je u legendu za života i postao besmrtan.