Reportaža

Skrivena istorija Šopa

Piroćanac Jovan K. Igić – Jimmyjanus, koji je završio Fakultet političkih nauka, medjunarodno politički smer u Beogradu, radni vek proveo u Bezbednosno Informativnoj Agenciji, a potom i po liniji opšteg i privrednog kriminala u MUP R. Srbije, poslednjih godina bavi se proučavanjem i istraživanjem, kako kaže, skrivene, ili prećutane istorije Srba i Slovena u celini. U razgovoru za Pirotske vesti, o značaju istraživanja skrivene istorije Igić kaže da se danas malo u javnosti govori o tome, a mnogi naši sunarodnici, naročito u ovom delu Srbije, i ne znaju svoje korene, što je i jedan od njegovih motiva da se posveti istraživanju ove materije. Po njegovim rečima, svi mi živimo u falsifikovanoj i filtriranoj istoriji, sveta, pa i Srba i Slovena u celini. Igić za Pirotske vesti govori i o ulozi Vuka Karadžića u celoj toj priči, šopskom jeziku i Šopima.

 

-Jedan od osnovnih ciljeva skrivanja istorije je svakako manipulativno brisanje sećanja, da su staroslovenska plemena, u jednom periodu njihovog istorijskog razvoja bila najmnogoljudnija u Evropi. Da nas je dakle, bilo od Portugalije i Španije, preko Apeninskog poluostrva i Etruraca, sve do Baltičkog mora na severu, a preko Bliskog istoka i do sredozemnog pojasa Afrike. Medjutim, tendenciozno se i viševekovno prećutkuje da su upravo Srbo-Sloveni faktički stvorili tzv. Prvu Evropu, dakle njenu ukupnu civilizaciju i kulturu. 

PV:Ko po vašem mišljenju falsifikuje istoriju Srba i zašto?

– Opšte je mesto da su istoriju odvajkada falsifikovali pobednici, naravno u skladu sa njihovim kratkoročnim i dugoročnim državnim interesima. Da budem još konkretniji, godinama unazad od Berlinskog kongresa 1878. godine do danas, to veoma uspešno čini tzv, vatikansko – nordijska istorijska škola, brišući iz vatikanskih, bečkih i berlinskih arhiva sve ono što ukazuje na srpsko-slovensko poreklo i uticaj. Na delu je dakle viševekovno obeskorenjivnje Srbo-Slovena, sa jasnom namerom prećutkivanja njihovog kontinuiteta od civilizacije Lepenskog vira i civilizacije Vinče, do današnjih dana. Kao, bili u neka drevna vremena pre oko 8.000 do 12.000 hiljada godina neki Lepenci i Vinčanci, i vatikansko-nordijskim udarcem dlanom o dlan, njih eto, navodno više – nema. Da li je to istorijska istina?

PV: Pojasnimo onda ko su zapravo Lepenci i Vinčanci?

– Prvo, Lepenci i Vinčanci, nisu nikakvi navodni starosedeoci na Balkanu, kako nam suptilno i samouvereno podmeće vatikansko – nordijska istorijska škola, nego su, nema više   nikakve zapitanosti, nesumnjivo Srbo – Sloveni. Reći ću to kolokvijalno ovako, srbende brate, do daske!  Dakle, upravo su Srbi, jer se ime Sloveni, javlja tek u V i VI veku, rodonačelnici prve Evropske, rekao bih slobodno i još uvek nepriznate svetske civilizacije. Upravo smo mi Srbi oplodili Evropu ne samo svojim genima, nego i kulturom, umetnošču, astronomijom, arhitekturom, metalurgijom, i slično. 

Drugo, Lepenci i Vinčanci nisu nestali, jer tvrdoglavi i uporni kakvi jesu, nisu ni želeli da ispunjavaju vatikansko-nordijske želje, već su se pred najezdom drugih plemena mudro dislocirali širom Evrope. Jedna od njihovih najvećih i najtvrdokornijih plemenskih skupina, našla je tako pribežište na obroncima Stare Planine. Stara planina je zapravo bila njihova spasiteljka, jer reć „tara“ na sanskritu znači upravo navedeno – „spasiteljka“. Tako se zapravo, što bi se reklo u hodu, formiralo najstarije i najmnogoljudnije srpsko pleme, poznato pod zavičajnim imenom Šopi. Ono je u medjuvremenu postalo mondijalistički rasadnik navodno drugih naroda i drugih jezika u okruženju, koji se u svom prepoznatljivom psiho-narcizmu, trude iz sve snage da zaborave svoje pravo drevno srpsko poreklo.

PV: Imate li konkretnih dokaza za ovu vašu, rekao bih, smelu hipotezu?

– Naravno na dopunu već postojećih dokaza treba i nadalje raditi, ali bi u ovom trenutku tzv. dokazni materijal mogli svrstati u tri bazične grupe: lingvistička, genetska i mitska osnovna grupa. Počnimo redom! Kada je reč o lingvističkim dokazima neosporno je da je šopski dijalekt  ta magična šifra za odgonetanje porekla i imena Srba, kao uostalom i ostalih balkanaca u bližem okruženju. Takodje je šopski dijalekt nedvosmisleni dokaz da su Srbi, i sadašnji Makedonci koji su nam genetski najsličniji – autohtoni, dakle starosedeoci na Balkanu. Evo u tom smislu i konkretnih primera, da dakle, ne postoji nikakvo srpsko-slovensko doseljavanje na Balkan, u nekakvom V, VI veku, već da je to ujdurma vatikansko-nordijskog ekspanzionizma u cilju zaposedanja naših teritorija i prirodnih resursa. Naime, još u II i III veku naše ere, kada su rimske kohorde hodale putem koji se i danas zove Via Militaris, staroplaninski Šopi sa Rimljanima nisu ni govorili ni pričali, nego su „oratili“! Nisu zatvarali vrata svojih dvorišta nego „porte““ Nisu tražili čorbu za jelo, nego „mandžu“! Nisu bežali od kiše, nego su se „kutali“- lat. „skutum“ – štit. Nisu čuvali svinje u oboru, nego u „kočinu“! Nisu pisali, nego su „škrabali“, lat scribo-pisati. Dalje i Šopi i kao i Rimljani, /a može slobodno i obrnutim redom, jer je po svemu sudeći šopski dijalekt, po filologu Branislavi Božinović, inače poreklom Šopkinja iz okoline Knjaževca, najsličniji sanskritu, i kao takav realna osnova kasnije nastalom latinskom i grčkom jeziku, imaju sledeće istovetne reči: vidi – videre, semen-seme, ros-rosa, secare, sectio-seći, pati-patiti, crusta-krasta, vetus-star, na šopskom „izvejtel“ itd. Its. Na kraju sledi i „specijalni dokaz“ čuveno šopsko „kvo“, /kvo rabotiš, kvo prajiš i tsl/, koje oni koriste kao zamenu za novosrpsku reć „šta“ dok je sami Rimljani koriste kao odrednicu za „gde“ ili „kuda“!

Kada je reč o genetskim dokazima, poznato je makar onima koji prate ovu problematiku, da je ruski biolog Anatolij Kljosov, inače profesor na Harvardu u SAD, eksperimentalno dokazao da je lepensko-vinčanski gen, popularno nazvan „srpski gen“  star oko 12. 000 godina. Daljim genetskim istraživanjima potvrdjeno je taj „srpski gen“ najprisutniji kod stanovnika  istočnog i jugoistošnog dela Srbije, dakle na širem prostoru Stare Planine, gde je većinsko šopsko stanovništvo.

I na kraju kada je reč o mitskim dokazima, jedino Šopi u svom okruženju imaju mitske priče o svojoj Prvobitnosti ili Prvorodjenosti. U kontekstu navedenog, jedan od staroplaninskih mitova glasi ovako. „ Prvog dana postanka, Bog je napravio prvog Šopa. Drugog dana napravio je drugog Šopa. Trećeg dana trećeg, i tako svih šest dana, po jedan Šop. Sedmog dana seo je pored Dunava da opere blatnjave ruke i gledajući zadivljeno u Šope, promrmljao sebi u bradu: „More, dobro ispadoše ovi Šopi, neću više da se mučim, nego ću po njihovom kalupu da napravim ostale ljude“.

Da zaključim. Svi ovi navedeni početni dokazi su relevantni, medjutim može im se verovati ili ne! Ali kada je reč o lingvističkim dokazima treba imati u vidu da je jezik biće jednog naroda, i da je u tom smislu šopski dijalekt sačuvao izgubljeno jezgro srpsko-slovenskog duhovnog bića.

PV: Kad smo već kod pitanja jezika, kakva je uloga Vuka Karadžića, u kontekstu njegove poznate reforme srpskog jezika. I konkretno zašto tom prilikom nije uzeo za osnovu upravo šopski dijalekt?

-E, ovde već ozbiljnije ulazimo u savremenu prećutanu istoriju Srba. Naime, uloga i značaj Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika, rekli bi smo da jeste poznata, ali da li je baš sve tako, kako je nama prezentovano kroz školski obrazovni sistem? Zapravo pravo pitanje je zašto Vuk tokom reforme srpskog jezika, bukvalno nijedanput nije posetio šopske krajeve i ozbiljnije se upoznao sa šopskim dijelektom. Prećutkuje se o Vuku prvo, da je bio pripadnik masonerije, drugo, da je pri kraju života prešao u rimokatoličku veru, i treće da je ortodoksni plagijator. Plagirao je naime Savu Mrkalja, svog prethodnika u reformi srpskog jezika, preuzevši gotovo ceo njegov dugogodišnji rad. Plagirao je takodje, i poznatog nemačkog filologa Johana Adelunga, preuzevši bez ikakvih navodnica njegov čuveni književni moto: „Piši kao što govoriš. Čitaj kako je napisano“. Evo prodjite pored osnovne škole u Pirotu koja nosi njegovo ime i sami ćete se uveriti u to. A nije ozbiljnije sagledavao šopski dijalekt, ne zbog toga što nije bio dovoljno učen, nego zato baš što je odlično znao, da šopski dijalekt predstavlja odlučujuću kariku u lancu srpskog jezika, i da bi njegovim prihvatanjem za jezičku osnovu ostao neprekinut lingvistički spoj od Lepenskog vira i Vinče do danas. Prećutkuje se dakle, da postoje ozbiljne indicije da je Vuk Karadžić bio zapravo sve vreme vatikansko-germanski agent od uticaja, i da je u skladu sa tim sve odradio na način kako mu je savetovao Jernej Kopitar, koji mu je bio nadredjeni u masonskoj hijerarhiji, i produžena ruka pangermanskih težnji ka istoku. S tim u vezi Vuk je slavodobitno za duži vremenski rok, jezički obeskorenio Srbe, i na taj način „patriotski“ infantalizovao njihovu duhovnost da faktički još uvek ne znaju, ni ko su ni šta su.

PV: Zato je drugi naš velikan Jovan Cvijić, obišao šopske krajeve, ostavivši o njima u svojoj knjizi „Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje“ veoma kontroverzne i indikativne zapise,koji ne služe baš na čast Šopima u celini.

-Potuno ste u pravu! Jovan Cvijić je po struci bio geograf i u najmanju ruku je diskutabilno zašto je Šope preveći njihov psihološki profil, a nije bio svakako psiholog, tako i toliko ponizio i ocrnio.Citiraću ga: „Danas se za ime Šop vezalo značenje prosta čoveka i divljaka… Vrlo se sporo umno razvijaju i taj se razvitak kod njih produžava i u poznijim godinama… često su nepokretnog duha, ukočeni i sumorni.“ Dakle, Cvijić je nenaučno diskvalifikaovao na ovaj nestručni način, celo Šopsko pleme, ne ogradiviši se da se to odnosi na pojedince ili deo plemena, jer ovakvih ljudi svakako ima svuda i na svakom mestu. Ali Šope je kao i u slučaju Vuka Karadžića trebalo po zadatu diskvalifikovati, i nametnuti im dugogodišnji kompleks niže vrednosti, da se ovako „mentalno tupi“ ni slučajno ne sete da su njihovi daleki preci stvorili civilizacije Lepenskog vira i Vinče, te da je njihov dijalekt praosnova srpskog i ostalih slovenskih i drugih jezika. Šopima je dakle trebalo po zadatku do kraja uništiti kulturu sećanja u čemu se nažalost dosta i uspelo. Pitanje je dakle ko stoji iza datih zadataka. Pa po ko zna koji put medjunarodna masonerija čiji jedan posto njihovih predstavnika u trenutku dok razgovaramo poseduje 99 posto svetskog kapitala, pa im je i to malo pa onda atakuju veoma perfidno i dugoročno i na srpske iskonske zemlje. Da konkretizujem, i Cvijić je bio pripadnik navedenog medjunarodnog bratstva. Kao njihov istaknuti član  i čovek od poverenja bio je predsednik Srpskog kraljevskog društva, čiji su članovi bili takodje masoni ili bliski masoneriji. Trebalo je dakle „stručno“ i „naučno“ sakriti ispod tepiha, da su upravo ti „prostaci“ i „divljaci“, „nepokretnog duha, ukočeni i sumorni“ uprkos svemu, po najnovijim istorijskim podacima, bili okosnica i udarna vojna grupa u Prvoj srpskoj antičkoj imperiji pod vodjstvom Nino Belova ili Belovunca. U Drugoj antičkoj srpskoj imperiji pod vodjstvom Serbo Makeridova, po kome je i današnja Makedonija dobila svoje ime, u vreme pre oko 1200 god kada Grka nije ni bilo na Balkanu. Takodje Šopi su bili udarna pesnica i unutrašnji krug obezbedjenja Aleksandra Velikog, tvorca Treće antičke srpske imperije. Sva trojica na veliku žalost i Vuka Karadžića i Jovana Cvijića bili su ortodoksni Šopi, ili tačnije rečeno Srbo-Šopi. E pa baš ti Srbo-Šopi autori su i čuvenih antičkih spevova Ilijade /Ilija da, daje /, Odiseje / čovek koji „odi“ i „seje“ dakle Odisej, i Eneide/ u množini i rasčlanjeno na šopskom „ene ide“ U kontekstu navedenoh Homer je izmišljena ličnost na isti način kako je kasnije izmišljen i Viljem Šekspir, pa i zavidni deo vatikansko- nordijske navodne srpske nacionalne istorije.

PV: Šta je dakle cilj ovog našeg razgovora o skrivenoj istoriji Šopa?

Cilj ovog našeg razgovora je da se pre svega mladi ljudi upoznaju sa svojom velikom i sjajnom prošlošću, te da budu na isti našin ponosni da kažu da su poreklom Šopi, kao što to primera radi kažu Crnogorci da su Vasojevići ili Belopavlići. Takodje i da veruju, ali neka proveravaju, i proveravaju, jer po meni, čovek koji nema svest o svom poreklu ne zaslužuje ni da živi!        

 

fotografije Aleksandar Ćirić      

 

 

Slične vesti

7 Comments

  1. PRE SVEGA,CESTITAM AUTORU TEKSTA ZA TEMU KOJU JE DOTAKAO,A KOJU SVI ZAPOSTAVLJAJU ILI IZBEGAVAJU IZ NEKIH RAZLOGA.NAPOKON DA NEKO STANE U ZASTITU SOPA I DOKAZE DA SU SOPI ITE KAKO POSTOJANI I IMAJU SVOJU ISTORIJU,STO SE NAJVISE I PRE SVEGA OGLEDA PREKO MUZIKE, FOLKLORA,OBICAJA…

Leave a Reply to Sinisa Cancel reply

Back to top button

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker